Actos

Actos je oralni lijek s pioglitazonom za liječenje dijabetesa tipa 2 kod odraslih. Pioglitazon povećava osjetljivost tkiva na inzulin i tako pomaže snižavanju glukoze u krvi. Actos pripada skupini tiazolidindiona, lijekova koji djeluju na inzulinsku rezistenciju.

Aktivni sastojak lijeka Actos je pioglitazon. Actos pripada skupini tiazolidindiona, koji povećavaju osjetljivost tkiva na inzulin i tako pomažu u regulaciji glukoze u krvi.

Actos se uzima oralno, svaki dan u približno isto vrijeme. Tableta se proguta cijela s vodom, sa hranom ili bez nje. Individualni plan terapije određuje se prema glikemiji, HbA1c vrijednosti, drugim lijekovima za dijabetes i podnošljivosti.

Praktična pravila primjene uključuju:

• uzimanje tablete u stalnom dijelu dnevne rutine;
• neudvostručavanje količine nakon propuštene tablete;
• nastavak plana uzimanja pri sljedećem predviđenom terminu;
• redovno praćenje šećera, naročito ako se Actos kombinuje sa sulfonilurejom ili inzulinom;
• prijavljivanje novog oticanja stopala, članaka ili naglog porasta tjelesne mase.

Tablete se ne drobe niti žvaču bez jasne medicinske upute. Promjena doze bez procjene glikemije može dovesti do slabije kontrole šećera ili do većeg rizika od nuspojava.

Djeluje kao agonist PPAR-gama receptora, odnosno aktivira regulator u ćelijama koji utiče na iskorištavanje glukoze i masnih kiselina.

Jednostavno rečeno, pioglitazon pomaže ćelijama da bolje odgovore na inzulin koji je već prisutan u tijelu. Mišićne i masne ćelije tada lakše preuzimaju glukozu iz krvi, dok jetra može stvarati manje nove glukoze. Zbog takvog mehanizma Actos obično ne izaziva hipoglikemiju kada se koristi samostalno.

Promjena se ne osjeti nakon prve tablete. Poboljšanje laboratorijskih vrijednosti razvija se kroz sedmice, jer lijek mijenja način na koji tijelo odgovara na inzulin. EMA je pri procjeni pioglitazona naglasila korist u kontroli glikemije, uz potrebu pažljivog odabira osoba s obzirom na srčanu slabost, prijelome i druge poznate rizike ^[2].

Actos se koristi kod odraslih osoba s dijabetesom tipa 2 kao samostalna terapija ili uz druge lijekove za regulaciju šećera. Može biti dio dvojne ili trojne oralne terapije, a u određenim slučajevima kombinuje se i s inzulinom. WHO dijabetes tipa 2 opisuje kao stanje u kojem povišena glukoza, ako se dugo ne kontroliše, povećava rizik za oštećenje krvnih sudova, bubrega, očiju i živaca ^[1]. Odluka o terapiji zavisi od ukupnog zdravstvenog stanja i ciljeva liječenja.

Lijekovi za dijabetes tipa 2 ne djeluju na isti način. Izbor zavisi od HbA1c vrijednosti, tjelesne mase, funkcije bubrega, srčanog rizika, sklonosti hipoglikemiji i terapije koja se već koristi.

Metformin je često početni lijek, dok se pioglitazon razmatra kada inzulinska rezistencija ostaje izražena ili kada se traži dodatni učinak uz postojeću terapiju. Gliklazid i glibenklamid mogu brzo sniziti glukozu poticanjem lučenja inzulina, ali češće stvaraju hipoglikemiju od samog Actosa. Inzulin glargin pruža bazalnu nadoknadu inzulina i koristi se kada oralna terapija nije dovoljna ili kada je potreban intenzivniji pristup.

NICE smjernice za dijabetes tipa 2 podržavaju individualiziran izbor terapije prema komorbiditetima, riziku od hipoglikemije i ciljevima osobe, umjesto istog plana za svakoga ^[4].

Najčešća greška je očekivanje da Actos djeluje jednako brzo kao inzulin ili lijekovi koji direktno potiču lučenje inzulina. Pioglitazon djeluje drugačije i zahtijeva kontinuitet. Druga greška je ignorisanje otoka jer se pripisuju toplom vremenu, sjedenju ili slanijem obroku.

Neki pacijenti preskoče tabletu pa sljedeći put uzmu duplu količinu. To ne popravlja propuštenu dozu i može povećati rizik od nuspojava. Česta je i pretpostavka da su svaki umor i žeđ posljedica lijeka, iako mogu značiti da je glikemija i dalje povišena.

Treća važna greška je neprijavljivanje drugih lijekova, uključujući terapiju za masnoće u krvi, antibiotike i biljne pripravke. Interakcije često ne izazivaju trenutne simptome, već se pokažu kroz neočekivane promjene šećera.

U kliničkoj praksi Actos se češće razmatra kada je inzulinska rezistencija izražena, a sama promjena životnih navika i početna terapija ne daju dovoljnu kontrolu. Ljekari cijene činjenicu da pioglitazon sam obično ne uzrokuje hipoglikemiju. S druge strane, ne biraju ga olako kod osobe koja već ima otoke, srčanu slabost ili brz porast tjelesne mase.

Dobar odgovor na terapiju ne procjenjuje se samo po jednoj brojci šećera. Gleda se HbA1c, obrazac kućnih mjerenja, podnošljivost, tjelesna masa i prisutnost edema. Osoba koja redovno uzima terapiju, a ipak ima rastuće otoke, ne treba čekati narednu rutinsku kontrolu.